„Pristup 'lezi i slušaj' je patronizirajući i ponižavajući“ – ispovijest mlade zagrebačke liječnice

Tekst: Mia Vodopija (u razgovoru sa Lanom Kasić)

Lektura: Ana Ninković

Ilustracija: Milica Lazarević

Trudnicama nigdje nije lako...

Mnogo puta smo čule kako feminističke krugove optužuju za isključivanje majki, kako samo pričamo i pišemo o pravu na izbor i o abortusu. Neke i neki su stekle/i dojam da su radikalne feministkinje protiv majki i majčinstva, što nije točno.

Upravo zato smo ciklus tekstova o izboru, abortusu i majčinstvu odlučile zaokružiti razgovorima sa dvije majke, Srpkinjom koja je rodila u Rimu i Hrvaticom koja je rodila u Zagrebu. Zanimalo nas je postoji li razlika između poroda u Europi i na Balkanu, odnosno je li drugdje stvarno bolje nego kod nas.

Lana Kasić (pravi identitet poznat redakciji) je zagrebačka specijalizantica psihijatrije koja je odlučila hrabro ispričati svoju priču o trudnoći i porodu te ukazati na sve nepravilnosti i zastarjelosti sustava kojem je pod hitno potrebna promjena.

Lana, ti si rodila svoju bebu u Zagrebu. U kojoj bolnici si rodila, kako su se doktorice/i i medicinsko osoblje odnosile/i prema tebi? Što ti se specifično svidjelo na odjelu, a što misliš da bi se trebalo popraviti?

Svoju djevojčicu rodila sam ove godine u travnju u KB Merkur. Rodilište sam odabrala zbog blizine mjestu stanovanja i na preporuku poznanica i prijateljica koje su ondje rađale. Sveukupno, sagledavam svoje iskustvo poroda iz više perspektiva. Jedna je vrlo osobna, ženska i ljudska, a druga je stručna – liječnica sam, specijalizantica psihijatrije, a ginekologija mi je neko vrijeme bila na listi zanimljivih specijalizacija.

U kontekstu našeg sustava zdravstva, uvjeta u kojima se porodništvo u Hrvatskoj odvija, ukupno sam zadovoljna svojim iskustvom. Iako sam imala obrazovanje iz ginekologije i porodništva s fakulteta, za svoj sam porod učila ispočetka i iz perspektive trudnice i rodilje. Osvijestila sam kako je u Hrvatskoj nedovoljna briga za majke i njihov doživljaj i iskustvo poroda naspram drugih europskih zemalja. Mogla bih o tome nadugo i naširoko, već se i mnogo udruga u Hrvatskoj bavi tim temama, ali glasovi nažalost ne dopiru do onih koji odlučuju.

Ukratko bih zaključila da u većini zapadne Europe sve više dolazi do pomirbe medicinskog modela porađanja sa „potpuno” prirodnim – osim zdravlja djeteta, u većem fokusu je i rodilja, njena edukacija i priprema, te poštivanje njenih želja koliko to situacija dopušta. U Hrvatskoj se dio rodilišta tek puževim koracima udaljava od pretežito medicinskog, pa čak bih se usudila reći – „ti samo lezi i slušaj nas” pristupa rodiljama, koji je patronizirajući, a ponekad i ponižavajući.

Za to ne bih krivila medicinsko osoblje, smatram to sustavnim problemom i nebrigom. Ipak, stvari sporo idu nabolje (vjerojatno zaslugom pojedinaca svih profesija, različitim udrugama (Roditelji u akciji) te sve izraženijim i vidljivijim radom doula). Spomenula bih završnu fazu poroda kao primjer gdje je porodništvo u svijetu napredovalo u smislu da se prati fiziološki položaj npr. sjedeći/čučeći/klečeći naspram medicinskog koji je na leđima, a koji je najgori za očuvanje integriteta međice te nosi sa sobom povećanu stopu porođajnih ozljeda bile one spontane rupture ili epiziotomije (namjerno urezivanje zdjeličnog dna radi lakšeg prolaska glave djeteta).

U Hrvatskoj se i dalje forsira upravo taj izgon na leđima i nije mi poznato da se od njega u nekoj ustanovi odstupa. Hrvatska rodilišta su potkapacitirana u smislu adekvatnog opremanja, smještaja i okruženja rađanja kakav bi doprinio što „ugodnijem” iskustvu prirodnog poroda. Treba spomenuti i kako je u ovo doba koronavirusa došlo do apsurdno dugog razdoblja zabrane pratnje na porodu, kad su se već sve bolnice normalno otvorile, a to je nekim ženama izrazito bitno.

Uzimajući sve navedeno u obzir, mogu reći da sam imala vrlo susretljive primalje koje su bile uz mene cijelo vrijeme i davale mi adekvatan feedback. Mislim da su u okvirima u kojima se porodi bolnički odvijaju kod nas one bile zaista najbolje što se može dobiti. Od kolega liječnika, nisam zadovoljna mladom liječnicom koja mi je vodila porod u drugoj smjeni i na samom kraju, za vrijeme izgona.

Zajedno s primaljama procijenila je da ću trebati epiziotomiju, što sam prihvatila, ali potom je htjela izvesti tzv. Kristellerov zahvat odnosno nasilno nalijeganje na trbuh, a to je nešto što je zabranjeno raditi čak i u okvirima našeg porodništva. Mislim da je veliki propust edukacije specijalizanata da se bez nadzora mogu upuštati u takve zahvate za koje se zna da su štetni i beskorisni.

Ja sam bila dovoljno sabrana da spriječim da ona to učini, ali mnoge žene nemaju znanje niti energiju u tim trenucima, zbog čega takvi zahvati mogu im ostati kao fizička i psihička porođajna trauma. Nisam imala pratnju svog partnera, što meni osobno nije bio problem na samom porodu, ali mi je bilo žao što on nije mogao vidjeti svoje dijete uživo do našeg izlaska iz rodilišta.

Moram napomenuti da je hrana u KB Merkur sramotna, za bilo kojeg pacijenta, a pogotovo za ženu koja je upravo provela sate trošeći ogromne količine energije, a očekuje se da joj započne cijeljenje i laktacija.

Kako su se trudnoća i porod odrazili na tvoj posao, koje stvari su te najviše ometale u izvršavanju dužnosti, ali i u svakodnevnom životu?

Trudnoća, porod i babinje ogromna su promjena u životu žene. Iskustvom trudnoće sam sveukupno zadovoljna, kad uspoređujem s iskustvima drugih žena. Općenito postoje rane i kasne uvjetno rečeno nuspojave trudnoće.

Mene su snašle one rane, imala sam izrazite mučnine i umor od 7. do 10. tjedna, te sam se i psihički lošije osjećala, granično depresivno neke dane. Tada nisam mogla raditi, ali mi se više financijski isplatilo potrošiti godišnji nego ići na bolovanje za koje je u trudnoći minimalna naknada Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje naspram drugih dijagnoza (poslodavac ga uopće ne plaća). Srećom pa mi je postalo zaista bolje od oko 12. tjedna nadalje, te nisam htjela ostajati na bolovanju (tzv. komplikacije u trudnoći).

Jedino što je preostalo je povremeni intenzivniji umor što mi je otežavalo rad te naravno konstantan pritisak na mjehur, što sve žene iskuse u određenoj mjeri, a zna biti dosta inhibirajuće.

Jesi li se radovala otkriću spola bebe? Kako komentiraš one roditelje koji se oražaloste nakon što saznaju spol djeteta?

Rano sam saznala spol djeteta jer sam se odlučila na rano kromosomsko testiranje iz krvi, ali nisam to radila zbog spola nego zbog otkrivanja kromosomskih bolesti. Bilo mi je potpuno svejedno kojeg će spola dijete biti. Pretpostavljam da se ljudi razočaraju spolom iz nekih svojih unutarnjih konflikata, a često naravno iz nekih patrijarhalnih ostavština u društvu koji su nekima još uvijek mjerilo i za njihove obitelji.

Je li iskustvo poroda bilo slično tvojim očekivanjima i pričama drugih majki ili je bilo nešto za što se nisi mogla pripremiti?

Nisam imala nikakvu analgeziju, te sam bol poroda iskusila u potpunosti, i mogu reći da je to nešto na što te ništa ne može stvarno pripremiti. Meni osobno je to bio najteži dan u životu. U nekoliko sati potroši se ogromna psihička i fizička energija, a dođe do potpunog hormonskog kaosa u tijelu. U trenutku kad napokon upoznaš to biće koje se stvaralo u tebi devet mjeseci, sva patnja se isplati.

Fizičko i mentalno zdravlje su u mom slučaju poslije poroda bili isprepleteni. S obzirom na epiziotomiju, imala sam šavove, za koje sam kasnije s patronažnom sestrom zaključila da nisu najstručnije postavljeni, te sam se nešto dulje oporavljala nego što bi bilo uobičajeno nakon prirodnog poroda i takve porođajne ozljede.

Nešto više od dva tjedna nisam uopće mogla sjediti, teško sam se kretala i mijenjala položaje. Sve to mi je otežalo početak babinja i brige za moju predivnu djevojčicu. Željela sam dojiti na zahtjev i što se toga tiče nam je super krenulo, ali i to je samo po sebi fizički zahtjevno.

Psihički me zato najviše pogodilo što se osjećam ranjeno i iscrpljeno, a trebam hraniti novorođenče i biti tu za nju 24 sata dnevno. Bilo je nekoliko težih dana, ali sveukupno sam se uz neizmjernu podršku partnera i obitelji, pogotovo svoje majke, brzo snašla u svemu i sada se osjećam dosta dobro.

Koji je najbolji i najgori savjet koji si dobila u vezi brige za tvoje dijete?

Briga za dijete je zahtjevna i iscrpljujuća. Svaka beba je posebna i drugačija, ne volim izraz „dobra” beba jer su sve bebe dobre, samo što je nekima teža tranzicija iz maternice u vanjski svijet i zahtjevnije su za smirivanje. Mislim da smo se moja beba, moj partner i ja dobro skužili i smanjili minute plakanja na minimum. Za sada ne osjećam toliku deprivaciju sna kako neke žene osjećaju tijekom prvih mjeseci, pogotovo ako doje na zahtjev.

Promjena je velika, tvoje cijelo biće je u službi preživljavanja tog djeteta, cijeli dani su podređeni samo njoj i lako je izgubiti se u tome. Briga o sebi pada u drugi plan. Pranje kose npr. postaje luksuz. Ali u početku, pogotovo ako žena doji, hormoni i biologija zaista učine svoje i pomognu ti povezati se s tim malim nemoćnim bićem. A vrlo brzo kada krenu prvi usmjereni pogledi i osmjesi, prepoznavanje lica i glasa, povezivanje se događa dublje na emocionalnoj razini. Koliko god da ima teških trenutaka, nakon dva mjeseca mogu reći da ne bih mijenjala ni za što cijelo iskustvo.

Što se tiče savjeta, moram reći da mlade majke napokon žive u vrijeme kad lako dođu do informacija i sve bapske priče mogu provjeriti. S obzirom na svoje zanimanje nisam dobila puno loših savjeta, mislim da su svi malo suzdržaniji.

Puno sam pričala s članicama obitelji, mamom i šogoricom, i s nekoliko prijateljica i poznanica koje su majke. Najkorisniji savjet mi je bio od moje drage prijateljice, a to je da ne možeš previše voljeti dijete, ne možeš razmaziti novorođenče i dojenče, te me uputila na različite izvore koji promiču tzv. responsive parenting (društvo iz nekog meni neshvatljivog razloga nameće da bi bebe trebale same nešto naučiti, kao što je nošenje s emocijama, a to su po mom mišljenju čiste gluposti kao što je famozni izraz self settling i self soothing).

Očekujemo od beba da se smiruju same, a većina odraslih to ne zna... a često upravo zato što kao djeca nisu integrirali roditeljsku ljubav u svoju ličnost i regulaciju emocija. Tek kasnije nastupa odgoj kad je dijete sigurno u svog roditelja koji ga voli bezuvjetno i uvijek je tu za njega.

Je li te bilo strah da će te preusko zašiti (s obzirom na to da odavno postoji husband stitch običaj)?

Mislim da se u Hrvatskoj ipak ne prakticira navedeno preusko šivanje, niti sam to sama iskusila (kasnije opisujem svoj oporavak od epiziotomije). Za porod, kao što sam rekla, sam se aktivno pripremala i smatram da bi svaka žena trebala ići u porod sa znanjem kako bi mogla aktivno utjecati na njegov tijek (apsolutno sam protiv slavne izjave „blaženo neznanje”).

Mnoge žene govore kako se osjećaju poput pravih žena od kad su postale majke. Osjećaš li se i ti ženstvenije od kada si postala majka?

Jedino zbog čega bih se možda osjećala sada ženstvenije jest jer imam veće grudi, odnosno doslovno dojke, koje su u funkciji laktacije i hranjenja djeteta (smijeh). Oduvijek sam imala zdrav odnos prema svom tijelu, ženstvenosti i seksualnosti, ne osjećam da se to promijenilo. Osjećam se slobodnije, nije mi problem dojenje u javnosti niti me briga što će itko misliti o tome. Ne znam koja je to moćna ženska energija, vjerojatno ta da možemo dosta dobro funkcionirati na malo sna i hrane po potrebi.

Je li seks isti, gori ili bolji nakon trudnoće i poroda?

S obzirom na to da ožiljak od epiziotomije još uvijek osjećam, zbog njega nisam još s partnerom prakticirala penetrirajući seksualni odnos.

Koja je najvažnija životna lekcija koju želiš prenijeti svojoj kćeri?

Ono što želim da moja kćer uvijek bude svjesna jest da ona vrijedi samim time što postoji te da je najbitnije da uvijek u životu zadrži svoj integritet i samosvijest.

Smatraš li da postoji majčinska privilegija i da je majkama lakše/bolje u društvu nego nerotkinjama?

Rekla bih da je majčinska privilegija samo formalna. Da postoji, u nekim još uvijek patrijarhalnim mozgovima, koji žene vrednuju tako. Međutim, formalno pravno nema nikakve „koristi” od toga. Nemaš koristi osim emocionalne s time što odabereš zasnovati obitelj.

Naše društvo samo deklarativno štiti obitelj. U stvarnosti, svaka žena koja odluči postati majka, a uz to i radi, mora konstantno vagati mnogo toga. Samo da navedem primjer užasne situacije s vrtićima u gradu, gdje je borba za svako mjesto, a vrtići su kronično potkapacitirani što prostorom, što osobljem. Mislim da bi, osim navedenog porodiljnog dopusta, sveukupna podrška društva i sustava zaposlenim majkama trebala biti puno veća.

Kako komentiraš one koji/e govore da sve žene trebaju biti majke?

To je iskustvo koje svaka žena za sebe mora osjećati želi li ili ne. Sa stručne strane mogu reći, a pogotovo s obzirom na rad s mladima sa psihičkim poremećajima, da bi ljudi, i žene i muškarci, prije zasnivanja obitelji zaista trebali evaluirati svoj odnos i svoje viđenje zajedničkog života i odgoja djece. Mislim da je ogroman problem u našem društvu i dalje nedovoljan angažman očeva u podizanju i odgoju djece te to još uvijek pada često isključivo na žene odnosno majke, bez obzira jesu li zaposlene. Za to ne krivim muškarce, krivim društvo prvenstveno što im to konstantno tolerira, a žene odgaja da to prihvaćaju.

Na kraju, ono što bi bilo vrijedno spomenuti jest kako društvo nameće nemoguće standarde ženama da im se tijelo vrati ubrzo nakon poroda u isto stanje kao prije trudnoće. To je nehumano i zapravo ponižavajuće. Upravo si stvorila i donijela na svijet novi život, moraš si dati vremena. Tijelo možda neće nikad biti isto i to je nešto što moramo slaviti, a ne gledati s prijezirom. Ono čega nedostaje je sustavna medicinska briga za žensko tijelo postpartalno. Također bih jednog dana voljela vidjeti da zdravstveno osiguranje plaća svim ženama fizioterapiju za probleme zdjeličnog dna i dijastaze kao posljedica trudnoće i poroda.

Ovaj razgovor s Lanom je odrađen preko ljeta, od kada se mnogo toga promijenilo i poboljšalo. Za kraj pročitajte kraći update Laninog iskustva.

Lana, možeš li nam sada nakon šest mjeseci reći što se sve promijenilo na bolje ili na gore?

Za početak, mogu reći da stvarno sve ide na bolje, osim možda spavanja (smijeh). Beba kako raste postaje sve zanimljivija, sve više „vraća”, reagira, komunicira. U našem slučaju ima i manje „nerazriješenog” plača. Moja djevojčica se divno razvija i uživam je pratiti iz dana u dan.

Što se tiče mene ukupno kao osobe u cijelom ovom iskustvu, kako bih se osjećala dobro većinu vremena i prebrodila izazovnije situacije, pomaže mi nekoliko faktora. Prvo i osnovno, partner, koji nije pomoć i ne „čuva” dijete, nego je jednako roditelj kao i ja. Sve ono što on ne može oko bebe (hranjenje, uspavljivanje), nadoknađuje dodatnom brigom u kućanstvu. Fizički oporavak je zaista moguć i skoro fascinantan. Iako u nekim segmentima ide sporije, mogu reći da se osjećam puno više „svoja” ponovno, i mentalno i fizički.

Trebalo je dugo, oko tri do četiri mjeseca da prestanem osjećati ožiljak nakon porođajne ozlijede i nakon što je zacijelio. Sada je stvarno bolje, rekla bih skoro kao da ga nema.

Seksualni život nam se vratio u prilagođenoj verziji s obzirom na umor i brigu za dijete. Ponovno uživam u intimnosti s partnerom što je isto veliki faktor u ukupnom zadovoljstvu.

Velika stvar je i podrška okoline, primarno obitelji, a zatim nekoliko bliskih prijateljica koje također imaju bebe, a s kojima dijelim sve na dnevnoj bazi. Zajedno izlazimo tijekom dana s bebačima i družimo se koliko uspijemo uskladiti rasporede. Još uvijek mi ponekad teško pada neispavanost, ali našla sam načine kako i to prebroditi.

Neki savjeti koje bih dala mladim majkama za očuvanje sebe u cijeloj priči jesu – rastereti se koliko je god moguće, beba je beba samo kratko vrijeme i sve vrijeme s njom je vrijedno vrijeme. Nauči pratiti njen ritam i zajedno radite na uvođenju rutine koliko je moguće i koliko odgovara vašoj obitelji. Bebe se strašno razlikuju što se spavanja tiče i neka vas ne plaši sve što čitate na internetu. Svako dijete je jedinstveno i ne postoji one size fits all ni za mamu ni za bebu.

Izlizana je fraza spavaj kad beba spava. Ja bih to preoblikovala i rekla unazad sebi za vrijeme babinja – prati sebe i dijete. Probaj vidjeti kada si tijekom dana najumornija, a moguće je da odspavaš uz bebu. Osluškuj sebe i nju. Nemoj imati očekivanja. Mislim da je to najgore, i s tim se sve zeznemo.

Idi polako, dan po dan, noć po noć – stvari se nevjerojatno poslože na kraju. Bit će težih dana, ali i onih najljepših na svijetu.