Vitka, vitkija, najvitkija – kada „zdrava” prehrana prestane biti zdrava

Tekst: Mia Vodopija Lektura: Anđela Kovačević

Ilustracija: Anita Marković Nije sramota ako se borite s hranom i ako vam treba pomoć.

Još odmalena slušamo kako je prehrana pola zdravlja i kako je bitno jesti raznovrsne namirnice, no ono o čemu se i dalje šapće su poremećaji u prehrani. Poremećaji hranjenja se mogu razviti zbog brojnih faktora, no oni najčešći su vezani za obiteljske odnose i povijesti oboljenja od poremećaja prehrane, društveni pritisak na vitkost, depresiju i anksioznost…

Poremećaje u prehrani ne zanima tko ste ni od kud ste. Nije sramota ako se borite s hranom i ako vam treba pomoć. Upravo zato, što sve znamo koliko je balansiran odnos s hranom komplicirana stvar, bitno je pričati, čitati i pisati o iskustvima u želji za destigmatizacijom.

Sve počinje odmalena

Jedno od prvih negativnih sjećanja s hranom imam od bake. Mama i šestogodišnja ja smo joj došle u posjet, na što je baka izvadila čokoladne kekse iz drvenog ormarića i stavila ih na stol. Dijete kao dijete, voljela sam čokoladne keksiće i ručicom sam ih nekoliko zgrabila.

Baka, koja mi se do tog trenutka smiješila i slatko tepala, hladno se obratila mami i rekla joj da me ne smije hraniti slatkim. Pomalo zatečena, mama je nijemo gledala baku. Počele su se prepirati, a ja sam ih samo zbunjeno gledala.

Ne sjećam se dalje tog razgovora, ali znam da od tada nisam rado jela kod bake iako bi me ona entuzijastično nudila raznim specijalitetima. Unatoč tome, često me je podsjećala da ne trebam pojesti sve s tanjura, a čak mi je dala i mali savjet – „reci mami i tati da više ne možeš jesti i da ćeš povratiti ako ti kažu da sve pojedeš”. Do tada nikada u svom umu nisam spojila pojmove hrane i povraćanja.

Godinama kasnije sam shvatila zašto je moja baka vitkija od ostalih baka i zašto su njezina djeca uvijek bila opsjednuta hranom i mršavljenjem.

Djevojčice i svijet dijeta

U sedmom razredu osnovne škole išli smo na dvodnevni izlet. Cure su bile u sobi s drugim curama, a dečki s dečkima. Kada smo vadile odjevne komade i kombinacije iz kufera, netko je započeo razgovor o dijetama. Odjeća i dijeta, prijatelja dva. To, nažalost, nije bilo zadnje spominjanje hrane i mršavljenja u ta dva dana.

Iako mi se tada činilo normalnim da djevojčice u osnovnoj školi razmjenjuju iskustva s raznim dijetama, sada, kada imam 30 godina, znam koliko je to bilo nezdravo i loše za naša mala tijela.

Taj vikend sam u jednom od razgovora s prijateljicama prvi puta sam saznala da su banane i krumpiri loši. Zašto bi banane i krumpiri bili nezdravi, ja sam ih rado jela i nikada nisam čula nešto tako. Bila sam potpuno iznenađena. Kako nisi znala da banane i krumpir sadrže škrob od kojeg se deblja, podrugljivo me je jedna djevojčica posramila pred svima. Sve smo utihnule.

Kasnije sam nazvala tatu i ispričala mu što se dogodilo. Po zanimanju doktor, tata je počeo predavanje o tome kako je voće i povrće zdravo, da banane i krumpiri obiluju vitaminima i mineralima, te vlaknom koje regulira šećer u krvi.

Koliko dijeta možete napamet nabrojati?

Glas razuma nije bio dovoljan. Sve doktorice, nutricionistkinje i znanstvenice svijeta nisu mi mogle objasniti da se ne trebam bojati hrane. Šteta je bila učinjena – godinama sam izbjegavala banane i krumpire, baš kao i mnoge druge djevojčice. Nekad bih izbjegavala i brašno i tijesto, nepotrebno uskraćujući svom tijelu prijeko potrebne ugljikohidrate. Više nisam fan Atkinsonove niti keto dijete.

Često smo na MSN-u pričale o tome koliko smo smršavile nakon što smo prestale jesti iza 18 sati. Neke su išle korak dalje pa su jele samo jednom ili dva puta dnevno. Tada nismo znale da se to zove Intermittent Fasting, niti za opasnost njegovih ciklusa izgladnjivanja (fasting) i prejedanja (binging).

U srednjoj školi sam se sprijateljila s djevojkom koja je bila najbolja učenica u našoj čitavoj Klasičnoj gimnaziji. U imeniku je imala sve petice, a profesorice su ju obožavale. Samozatajna i mirna, nikad se nije gurala da bude u sredini pažnje. Nakon jedne ljetne pauze, na jesen je došla u gimnaziju znatno mršavija.

Koja je tvoja tajna, otkrij nam molimo te, potiho smo šaptale po hodnicima. Priznala nam je da popije nekoliko velikih čaša vode za vrijeme svakog obroka – napuni želudac svom tom tekućinom i više nije gladna. Od nje sam kasnije saznala za postojanje pro-ana (anoreksija) i pro-mia (bulimija) blogova i tumblr profila.

Sličnih priča je bilo i na fakultetu, kao i poslije njega. Prijateljice i studentice, a nekada čak i profesorice došle bi vitkije na predavanja, nakon kojih su obasipane pohvalama i čestitkama. Šefice i kolegice također bi se ponosile svojim vitkijim izgledom: neke bi za ručak uzimale jednu jabuku i dvije šalice kave.

Nije bitno jesmo li zdrave, već jesmo li vitke i lijepe

Niti jedna od nas nije vidjela (manji ili veći) gubitak kilograma kao nešto negativno. Nikome nije palo na pamet pitati ženu je li dobro i je li sve u redu s njom. Gubitak kilograma može biti povezan s mirijadom fizičkih i psihičkih zdravstvenih problema, od stresa i hormona pa sve do tumora i raka. No, na to se ne misli kada se vidi ženu koja je smršavila...

Zašto su žene baš te koje zapadaju u klopku mržnje vlastitog tijela? Zato što smo mi viđene kao samo isprazni seksualni objekti u ovom patrijarhalnom svijetu: nije bitno jesmo li zdrave, već jesmo li vitke i lijepe. Ridikulozni ideali ljepote su posvuda oko nas.

Odrasla sam gledajući glumice dječjeg struka, za koje sam čula da promoviraju dijetu s jabučnim octom, s maslinovim uljem, dijetu s kajenskim paprom, UN dijetu, kupus dijetu, vodenu limun dijetu, mjesečevu dijetu...

Osim glumica, tu su bile i manekenke, toliko krhke i izgladnjele da bi se često rušile. To se smatralo normalnim u svijetu ženske mode i ljepote, dapače poželjnim. Tako bi i osigurale mjesta u reklamama i modnim časopisima.

Iako u srednjoj školi i na fakultetu nisam čitala modne časopise, u osnovnoj školi ti časopisi su svima bili pojam. Sada uviđam njihovu mizoginiju i glupost: prva polovica časopisa promovirala je 'prihvaćanje' same sebe, dok je druga polovica časopisa davala konkretne primjere i savjete kako se promijeniti.

Ili nježno ili nikako!

Moj osobni odnos s hranom je komplicirano i zamršeno putovanje ispunjeno usponima i padovima. Od toga da ne bih jela pa sve do 'gušenja' u nezdravoj hrani. Kako pronaći pravu mjeru i harmoničan balans kada skoro sve žene (pa i neki muškarci) oko mene imaju nezdrav i autodestruktivan odnos prema hrani?

Što je uopće zdrava hrana – je li to skupina 'superfood' namirnica poput matcha praha, spiruline, cejlonskog cimeta, himalajske soli, manuka meda i ostalih popularnih stvari iz engleskog govornog područja? Ili je zdrav način života onaj koji se pokušava najviše približiti nekim jednostavnijim vremena bez previše rafiniranih namirnica? Moramo li panično i razrogačenih očiju minuciozno pregledavati sastojke namirnica u iracionalnom strahu od bilo kakvog šećera i masti? Moramo li baš svaki dan napraviti tisuće i tisuće koraka, čak i onda kada imamo bolnu menstruaciju ili kada vani kiši i sniježi?

Jedan od najboljih savjeta koji sam dobila od nutricionistkinje jest da je najbitnije fokusirati se na svakodnevni unos kompleksnih ugljikohidrata, proteina, masti i vlakana. Također mi je rekla da pokrećem svoje tijelo kako želim i volim. To mi je bilo čudno jer sam do tada od okoline (i interneta!) samo slušala priče o teretanama, grupnim treninzima, utezima i boli: dođi do zadnje tjelesne granice i prijeđi ju, svaki puta se tjeraj još jače i više! Ispada da se nježnost prema sebi više isplati od krvavih spartanskih treninga.

Ovo su samo kapljice u moru priča o dijetama, mršavljenju, izgladnjivanju i pokušaju dostizanja nedostižnog ideala mršavosti i ljepote. Skoro svaka žena je prošla kroz sličnu ili istu stvar. Sve smo se mi još u osnovnoj školi počele bojati kruha ili krumpira, natakale se vodom ili jednostavno ne jele.

Društvene mreže poput Instagrama samo dodaju 'ulje na vatru' raznim heštegovima, fitness izazovima i raznim dijetalnim napitcima i čokoladicama. Do prije par godina nisam mogla otići na Instagram bez da vidim čajeve za mršavljenje, shakeove i lizalice, koji su u sebi sadržavali sredstva za suzbijanje apetita.

Na kraju, bitno je znati da se uistinu zdrav život ne sastoji samo od puno povrća, već od sveobuhvatnih promjena na svakom nivou. Razgovori sa psihologicom, nutricionistkinjom ili doktoricom također bi puno pomogli.

Iako su anoreksija, ortoreksija i bulimija na jednoj, a emocionalno prejedanje na drugoj strani vage moćni neprijatelji, moguće ih je savladati. Ako se vi, ili netko koga poznajete, mučite s poremećajem u prehrani, nemojte se ustručavati potražiti pomoć – Centar Bea.

Budite nježne prema sebi, uvijek budite nježne prema sebi. Idite polako i nježno u nove pobjede. Vi to zaslužujete. Vaša savršena tijela to zaslužuju.